Selo Dubrava pripada Opštini Bojnik. Po popisu iz 2011 ima 22 stanovnika.Nalazi se na vrhu grupice brežuljaka u oblasti između sela Bublica na zapadu, Gornjeg i Donjeg Konjuvca na istoku, sela Zlata i Zlatske reke na severu i Puste reke i Gornjeg Brestovca na jugu. Jedno je od najmanjih sela, sa atarom površine 305 hektara i najmlađih ali ne po prosečnoj starosti stanovništva već po vremenu nastanka.Nastalo je početkom 20-og veka, kada su se, najpre 1902-ge, naselili Hercegovci,a za njima 1904-te i Crnogorske porodice. Negde oko 1920-te doselili su se i Vranjanci.Područje je bilo pod izuzetno gustom hrastovom, dubovom šumom. Neka stabla su bila tako velika da ih ni tri odrasla čoveka nisu mogla obuhvatiti. Krčili su prostor oko puta i tu gradili kuće, zato ovo selo liči na Vojvođanska. Krčila se šuma i da bi se stvorile oranice. Sejale su se žitarice i sadio krompir. Nicale su bašte i po koji voćnjak. Kako nije bilo livada sejane su deteline. Gajilo se prosečno po 2-3 grla krupne stoke, bilo je i ovaca, a svaka kuća je imala živinu. Škole u ovom malom selu nije bilo, deca su išla u susedno selo Konjuvce. Ovo je selo bez vode tekućice, nema ni potoka. Selo se snabdeva vodom iz kaptaža i bunara često dubokih i po 20 metara.
Sada je situacija drastično drugačija. Selo je sa veoma malo nastanjenih kuća, domaćinstva su staračka, uglavnom samačka. U selu ima samo jedno mnogočlano domaćinstvo, u njemu su tri generacije i petoro dece. Deca i sada idu u školu u susedno selo. Ova se porodica bavi poljoprivredom ,ima voćnjake i stado ovaca. Ostalo stanovništvo živi uglavnom od penzija, kako boračkih tako i radnih i pomoći dece koja žive po gradovima i imaju svoje porodice o kojima takođe moraju da brinu. Poljoprivredom se bavi ko koliko može. Jedno domaćinstvo čuva nekoliko krava, a baka Varadinka sada čuva dve koze i jedno nestašno jare.Živinu skoro niko i ne čuva, zato što je lisica svakodnevni gost u kokošinjcu.U selu nema prodavnice, ne prolazi autobus, nema pošte, signal mobilne telefonije je loš, internet skora nikakav, nema ni ambulante, put je makadamski ali stanovnici sela Dubrava vole ovde da žive i nerado odu kod dece kad više ne mogu da žive sami. U kakvim god uslovima živeli jedino brinu kako su njihova deca i unuci i da im ne budu na teretu.Jedan od većih problema je voda. Vode u seoskim bunarima nema mnogo i nije najboljeg kvaliteta, zato se ovde može videti da starice sakupljaju kišnicu za navodnjavanje baštice i pranje.
Ima i pozitivnih pomaka. Pojedinci, poreklom odavde, po odlasku u penziju borave više u selu, obnavljaju svoje kuće, uređuju okućnice, a jedna se porodica za stalno doselila nazad u Dubravu. Njihovo dvorište je izuzetno lepo uređeno, puno cveća, voćke orezane i pune roda, travnjak pokošen, uređen kutak za sedenje u hladovini starog ambara, a tu su i planovi za uređenje letnje kuhinje. Ove su godine posadili bašta, tu su krompir, luk, paprika… Sve uspeva ali je najpre je trebalo obezbediti vodu. Ovi ljudi planiraju da ovde žive, da gaje povrće za svoje potrebe i zaborave na užurbani grad gde nisu imali vremena za sebe i svoje hobije. Ovde planiraju da uživaju u penziji. Nisu jedini. Govorili su nam o budućim komšijama koji su u selu sve češće, polako sređuju svoje kuće i dvorišta i planiraju da po odlasku u penziju ovde žive ili bar provode proleće, leto i jesen. Nadaju se da će njihovim primerom krenuti i drugi i da će makar malo i na ovaj način selo oživeti.
RADAN PUSTA REKA